četvrtak, 21. srpnja 2011.
subota, 14. studenoga 2009.
• Foto 2009.
SA JUBILARNOG 50-OG OKUPLJANJA ZA
MARTINJE 11. STUDENOGA 2009. GODINE
U KLIJETI DR. MARIJANA JERGOVIĆA U ARŠANJU JUŽNO OD PITOMAČE!
MARTINJE 11. STUDENOGA 2009. GODINE
U KLIJETI DR. MARIJANA JERGOVIĆA U ARŠANJU JUŽNO OD PITOMAČE!
srijeda, 11. studenoga 2009.
• O sv. Martinu i martinju - općenito
SVETI MARTIN
Sveti Martin rodio se kao sin rimskog vojnog časnika u Sabariji, u provinciji Panoniji, u današnjem mjestu Szombathely u Mađarskoj, pretpostavlja se 316. godine. Pri kraju svoje vojničke karijere Martinov će otac doseći čin vojnog tribuna. Kada mu se rodio sin nazvao ga je Martin (umanjenica od imena Mars, rimskog boga rata) kako bi odao počast vlastitom vojničkom zvanju, ali i kako bi naznačio djetetovu budućnost. Međutim, Martina povijest neće pamiti kao vojnika. Kao vojni zapovjednik Martinov je otac često premještan te je stoga i Martin dosta putovao. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji. Tu je mladić poprimio nešto od humanističke naobrazbe. U Paviji Martin dolazi u kontakt s kršćanima koji su ga zanijeli svojom idejom ljubavi prema bližnjem. Roditelji, koji nisu bili kršćani, odvraćali su svog sina od, tada još, nove vjere. Smatrali su kršćanstvo čudnom istočnjačkom sektom.
Protivno vlastitoj volji, a prema izričitoj očevoj želji, Martin je unovačen u rimsku vojsku i postao je pripadnikom carske garde. Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom gradu Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljnji životni tijek. Imao je tek nešto više od 15 godina i pred vratima grada susreo je prosjaka koji je, sav promrzao i u poderanim krpama, od njega tražio milostinju pružajući ka njemu ruku koja se tresla od zime. Kako nije imao novaca pri sebi odrezao je mačem polovicu svog crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Legenda kaže kako je tu Martinovu gestu dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se nebo smilovalo siromasima koji su se smrzavali, pa na spomen toga i danas u nekim krajevima toplije dane pred početak zime nazivaju „Martinje ljeto“.Naredne je noći Martin usnio san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjak i koji mu je u snu kazao: „Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin“. San ga se toliko dojmio da je Martin prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu primio krštenje. U vojsci je ostao još dvije godine nakon čega je razvojačen.
Završivši vojnu službu Martin se vratio u rodnu Panoniju i jedno je vrijeme živio s roditeljima. Pokušao je roditelje nagovoriti da prijeđu na kršćanstvo, što mu je s majkom i uspjelo, ali je otac ostao pri svojim vjerskim uvjerenjima. Nakon nekog vremena uputio se u Milano gdje se vodila vjerska polemika s arijancima. Martin se upustio u polemiku žučno braneći kršćanstvo, a što je završilo tako da je bio prognan iz Milana te se jedno vrijeme skrasio u pokrajini Liguriji na otočiću Gallnaria. Tu je započeo samotnički život i s još jednim svećenikom osnovao malu redovničku zajednicu koju danas možemo nazvati i prvim redovničkim samostanom u zapadnoj Europi.
Poslije nekog vremena u francuskom gradu Potiersu upoznaje biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i ponuditi mu boravište u mjestu Ligugé, a gdje će Martin opet utemeljiti samostan. Tu je kanio provesti ostatak života u samoći, pokori i molitvi. Međutim, smrt biskupa Hilarija, koji je u tom trenutku bio biskup u Toursu, poremetiće Martinove planove. Izbor za novog biskupa pada na Martina i stoga ga pozivaju u grad kako bi izliječio jednog bolesnika. Martin se pozivu odazvao, a tada mu objasniše kako je bolesnik mjesna biskupija koja je bez svog pastira. Martin je htio izbjeći tu čast i te se sakrio u prostoriju u kojoj su obitavale guske. Krenula je potraga koja je ubrzo okončana jer su guske svojim glasanjem odala da je Martin skriven među njima. Nakon toga Martin je posvećen za biskupa te 370. godine.
Biskupu čast obnašati će 27 godina i njegovo stolovanje obilježiti će širenje kršćanskog nauka jer će mnoga galska plemena pridobiti da prijeđu na kršćanstvo, a također će se odupirati građanskim vlastima koje su pokušvale zadirati u crkvene poslove. Kao biskup Martin je uveo, za to doba, velike novosti. Većina biskupa djelovala je po gradovima i većim mjestima, a Martin je svoju biskupsku skrb posvetio selima i seljacima. Stoga je u mjestu Marmoutier (nedaleko Toursa) otvorio svojevrstan centar za odgoj budućih svećenika, a koji bi danas mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji pa čak i u Europi.
Polagao je mnogo i na zajednički život te je tražio da njegovi svećenici žive što je moguće povezanije, u nekoj vrsti zajednice. Također je uočio kako bez dobre naobrazbe nema uspjeha te je od svećenika tražio da čitaju crkvena djela. Martina su posebice voljeli siromašni i izopćenici s kojima je osjećao bliskost. Ondašnja elita nije ga odveć simpatizirala jer ju je često opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je doživljavao razna poniženja i vrijeđanja, ali je još za života smatran najvećim francuskim biskupom.
Premino je 8. studenog 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Tri dana kasnije na njegovom sporovodu ispratilo ga je bezbroj seljaka i siromaha te oko dvije tisuće redovnika i redovnica. Za svog zaštitnika uzeli su ga mnogi pa je tako sveti Martin zaštitnik vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske. Zaštinik je i mnogo mjesta, a u Hrvatskoj za svog zaštitnika uzeli su ga Beli Manastir, Virje, Čepinski Martinci i druge župe.
Spomendan se slavi 11. studenog (Martinje), a prema običaju tada se peče guska i krsti mlado vino.
(Izvor: http://www.moljac.hr/biografije/sv_martin.htm)
Protivno vlastitoj volji, a prema izričitoj očevoj želji, Martin je unovačen u rimsku vojsku i postao je pripadnikom carske garde. Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom gradu Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljnji životni tijek. Imao je tek nešto više od 15 godina i pred vratima grada susreo je prosjaka koji je, sav promrzao i u poderanim krpama, od njega tražio milostinju pružajući ka njemu ruku koja se tresla od zime. Kako nije imao novaca pri sebi odrezao je mačem polovicu svog crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Legenda kaže kako je tu Martinovu gestu dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se nebo smilovalo siromasima koji su se smrzavali, pa na spomen toga i danas u nekim krajevima toplije dane pred početak zime nazivaju „Martinje ljeto“.Naredne je noći Martin usnio san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjak i koji mu je u snu kazao: „Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin“. San ga se toliko dojmio da je Martin prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu primio krštenje. U vojsci je ostao još dvije godine nakon čega je razvojačen.
Završivši vojnu službu Martin se vratio u rodnu Panoniju i jedno je vrijeme živio s roditeljima. Pokušao je roditelje nagovoriti da prijeđu na kršćanstvo, što mu je s majkom i uspjelo, ali je otac ostao pri svojim vjerskim uvjerenjima. Nakon nekog vremena uputio se u Milano gdje se vodila vjerska polemika s arijancima. Martin se upustio u polemiku žučno braneći kršćanstvo, a što je završilo tako da je bio prognan iz Milana te se jedno vrijeme skrasio u pokrajini Liguriji na otočiću Gallnaria. Tu je započeo samotnički život i s još jednim svećenikom osnovao malu redovničku zajednicu koju danas možemo nazvati i prvim redovničkim samostanom u zapadnoj Europi.
Poslije nekog vremena u francuskom gradu Potiersu upoznaje biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i ponuditi mu boravište u mjestu Ligugé, a gdje će Martin opet utemeljiti samostan. Tu je kanio provesti ostatak života u samoći, pokori i molitvi. Međutim, smrt biskupa Hilarija, koji je u tom trenutku bio biskup u Toursu, poremetiće Martinove planove. Izbor za novog biskupa pada na Martina i stoga ga pozivaju u grad kako bi izliječio jednog bolesnika. Martin se pozivu odazvao, a tada mu objasniše kako je bolesnik mjesna biskupija koja je bez svog pastira. Martin je htio izbjeći tu čast i te se sakrio u prostoriju u kojoj su obitavale guske. Krenula je potraga koja je ubrzo okončana jer su guske svojim glasanjem odala da je Martin skriven među njima. Nakon toga Martin je posvećen za biskupa te 370. godine.
Biskupu čast obnašati će 27 godina i njegovo stolovanje obilježiti će širenje kršćanskog nauka jer će mnoga galska plemena pridobiti da prijeđu na kršćanstvo, a također će se odupirati građanskim vlastima koje su pokušvale zadirati u crkvene poslove. Kao biskup Martin je uveo, za to doba, velike novosti. Većina biskupa djelovala je po gradovima i većim mjestima, a Martin je svoju biskupsku skrb posvetio selima i seljacima. Stoga je u mjestu Marmoutier (nedaleko Toursa) otvorio svojevrstan centar za odgoj budućih svećenika, a koji bi danas mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji pa čak i u Europi.
Polagao je mnogo i na zajednički život te je tražio da njegovi svećenici žive što je moguće povezanije, u nekoj vrsti zajednice. Također je uočio kako bez dobre naobrazbe nema uspjeha te je od svećenika tražio da čitaju crkvena djela. Martina su posebice voljeli siromašni i izopćenici s kojima je osjećao bliskost. Ondašnja elita nije ga odveć simpatizirala jer ju je često opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je doživljavao razna poniženja i vrijeđanja, ali je još za života smatran najvećim francuskim biskupom.
Premino je 8. studenog 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Tri dana kasnije na njegovom sporovodu ispratilo ga je bezbroj seljaka i siromaha te oko dvije tisuće redovnika i redovnica. Za svog zaštitnika uzeli su ga mnogi pa je tako sveti Martin zaštitnik vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske. Zaštinik je i mnogo mjesta, a u Hrvatskoj za svog zaštitnika uzeli su ga Beli Manastir, Virje, Čepinski Martinci i druge župe.
Spomendan se slavi 11. studenog (Martinje), a prema običaju tada se peče guska i krsti mlado vino.
(Izvor: http://www.moljac.hr/biografije/sv_martin.htm)
(Izvori slika sv. Martina:
http://www.vcgn.si/joomla/index.php?option=com_content&task=view&id=485&Itemid=35,
http://www.os-laporje.si/Comenius%20project/Vintage%20Time/Forms/DispForm.aspx?ID=4 i
http://www.gimnazija-beli-manastir.skole.hr/?news_id=232 )
MARTINJSKE ŠPELANCIJE TEMELJE SE NA POZNATIM KRIŽEVAČKIM ŠTATUTIMA • Špelancije se razlikuju od mjesta do mjesta od društva do društva. U nastavku možete vidjeti kako izgleda Štatut Mladog pajdaškog društva "Arshany breg"
• Martinje - Pajdaške martinjske špelancije
Pajdaške martinjske špelancije Mladog pajdaškog društva "Arshany breg" braće Jergović. Špelancije su prilagođene pitomačkom govoru, a ovu varijantu iz početka 1990-ih godina "Pisal, risal i prevel na pitomačku kajkavštinu: Dragutin Tari" - kako piše na naslovnoj stranici.
(Original se nalazi u arhivu ovog pajdaškog društva kod dr. Marijana Jergovića - u Aršanju)• O djelovanju Mladog pajdaškog društva "Arshany breg" + FOTO GALERIJA
Na inicijativu porijeklom Pitomačana Zvonka Gregla (iz poznate muzičke obitelji Pitomače) 1959. godine, i to u Zagrebu došlo je do osnivanja martinjskog društva pod nazivom Mlado pajdaško društvo "Arshany breg". Bila je to tada grupa studenata iz Podravine, nadasve Pitomače, koja je shvatila da treba obnoviti i obnavljati stare narodne običaje, kako sve druge pa tako i obilježavanje dana svetog Martina.
Prve dvije godine krštenja mošta su održane u Zagrebu, a sve ostale, počev od 1961. godine kada je i održana osnivačka "službena" skupština društva, u klijeti dr. Marijana Jergovića u Aršanju na obroncima Bilogore kod Pitomače.
Valja kazati da nije bilo jednostavno održavati ne samo taj običaj u vrijeme komunističke vladavine, već i sve druge koji su bili imalo vezani za crkvu. Pogotovo je ovo društvo upadalo u oči tadašnjoj miliciji budući da su članovi mahom bile visokoobrazovane i dosta znamenite osobe.
Tijekom proteklih 50 godina kroz društvo je prošlo 24 člana, da bi danas aktivnih bilo ostalo mnogo manje, svega 7.
Valja napomenuti, a što je i vidljivo iz Štatuta da je društvo bilo osnovano osim za promicanje martinjske ceremonije i običaja oko Martinja kao društvo koje će promicati i glazbu, podravsku i hrvatsku pjesmu, opću kulturu itd. Na svakom okupljanju društva koje se redovito okupljalo službeno jednom na godinu, a to je 11. studenoga, razgovaralo se o svemu i svačemu. Pjevale su se razne napitničarske i domoljubne pjesme, jer je večina članova znalo ponešto o glazbi (pogotovo braća Jergović: Ivan, Šimun i Marijan), a vremenom su se počele pojavljivati i pjesme koje je uglazbio i sam dr. Marijan Jergović. Osim o uobičajenim svakodnevnim obiteljskim stvarima ovdje se stvaralo bezbroj ideja vezanih za kulturno-društveni život u Hrvatskoj, posebno Pitomači i Podravini. Upravo je na nekim tim druženjima bila stvorena zamisao o organiziranju Kletijade u Pitomači, pa je i prva Kletijada 1988. godine bila jedan od produkata ovoga društva koju je društvo zastupalo pod imenom "klet braće Jergovića". Razgovaralo se još davno i o pokretanju i organiziranju festivala podravske pjesme - što je u stvari bila osnova za kasniju realizaciju današnjeg festivala Pjesme Podravine i podravlja, a koju je u biti pokrenuo sam dr. Marijan Jergović sa nekoliko svojih poznatih suradnika.
Ovo je društvo tijekom godina ugostilo brojne ugledne osobe, kao npr. poznatog Mladena Delića. Prof. Žarko Dolinar bio je česti gost u kleti dr. Jergovića i zajedno sa društvom rado pjevao i veselio se.
Tako je i ove godine na sam dan sv. Martina 11. studenoga održano i pedeseto okupljanje, također u klijeti dr. Marijana Jergovića koji je iz nekadašnjeg mladog studenta prerastao u poznatog glazbenika i kulturno-društvenog radnika Hrvatske.
Prve dvije godine krštenja mošta su održane u Zagrebu, a sve ostale, počev od 1961. godine kada je i održana osnivačka "službena" skupština društva, u klijeti dr. Marijana Jergovića u Aršanju na obroncima Bilogore kod Pitomače.
Valja kazati da nije bilo jednostavno održavati ne samo taj običaj u vrijeme komunističke vladavine, već i sve druge koji su bili imalo vezani za crkvu. Pogotovo je ovo društvo upadalo u oči tadašnjoj miliciji budući da su članovi mahom bile visokoobrazovane i dosta znamenite osobe.
Tijekom proteklih 50 godina kroz društvo je prošlo 24 člana, da bi danas aktivnih bilo ostalo mnogo manje, svega 7.
Valja napomenuti, a što je i vidljivo iz Štatuta da je društvo bilo osnovano osim za promicanje martinjske ceremonije i običaja oko Martinja kao društvo koje će promicati i glazbu, podravsku i hrvatsku pjesmu, opću kulturu itd. Na svakom okupljanju društva koje se redovito okupljalo službeno jednom na godinu, a to je 11. studenoga, razgovaralo se o svemu i svačemu. Pjevale su se razne napitničarske i domoljubne pjesme, jer je večina članova znalo ponešto o glazbi (pogotovo braća Jergović: Ivan, Šimun i Marijan), a vremenom su se počele pojavljivati i pjesme koje je uglazbio i sam dr. Marijan Jergović. Osim o uobičajenim svakodnevnim obiteljskim stvarima ovdje se stvaralo bezbroj ideja vezanih za kulturno-društveni život u Hrvatskoj, posebno Pitomači i Podravini. Upravo je na nekim tim druženjima bila stvorena zamisao o organiziranju Kletijade u Pitomači, pa je i prva Kletijada 1988. godine bila jedan od produkata ovoga društva koju je društvo zastupalo pod imenom "klet braće Jergovića". Razgovaralo se još davno i o pokretanju i organiziranju festivala podravske pjesme - što je u stvari bila osnova za kasniju realizaciju današnjeg festivala Pjesme Podravine i podravlja, a koju je u biti pokrenuo sam dr. Marijan Jergović sa nekoliko svojih poznatih suradnika.
Ovo je društvo tijekom godina ugostilo brojne ugledne osobe, kao npr. poznatog Mladena Delića. Prof. Žarko Dolinar bio je česti gost u kleti dr. Jergovića i zajedno sa društvom rado pjevao i veselio se.
Tako je i ove godine na sam dan sv. Martina 11. studenoga održano i pedeseto okupljanje, također u klijeti dr. Marijana Jergovića koji je iz nekadašnjeg mladog studenta prerastao u poznatog glazbenika i kulturno-društvenog radnika Hrvatske.
• O martinjskim društvima pitomačkog kraja
Obilježavanje dana svetog Martina u pitomačkom kraju staro je koliko i postojanje vinograda na rubovima Bilogore. Vinogradi na ovome mjestu spominju se već od samog početka 18. stoljeća. Naime, već je prvi župnik pitomačke župe imao vinograd u Aršanju. Nekada se krštenje mošta obilježavalo i radilo vrlo skromno, dok se u vrijeme komunista gotovo i prekinulo. Samo su rijetka društva održavala taj običaj. Jedno od njih, a danas i najstarije, je upravo spomenuto pajdaško društvo koje se gotovo 50 godina sakupljalo u klijeti dr. Marijana Jergovića u Aršanju.
Nakon proglašenja Republike Hrvatske pojavljuje se sve više takvih društava.
Nakon proglašenja Republike Hrvatske pojavljuje se sve više takvih društava.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)